Maršupizdumaterinu

Dobro koji je kurac ljudima? Što se dešava?
Zašto je nemoguće objasniti im da vam se stavovi NE MORAJU podudarati, u tome i jest poanta življenja. Da to što misliš drugačije od njega ne znači da je itko od vas u krivu. Kada se ljudi već tako lako uvrijede, trebali bi se i zapitati o čvrstoći svojih stavova. Kakav god da je- tvoj je, ako nikome ne škodiš njime, furaj ga dokle god ti tako odgovara. Nemam ja ništa s time. Ako mene tako 'ladno boli kurac za tvoje stavove, i tvoj način življenja, što tebe toliko uzrujava moj način?
Mrš.

Jest, budala sam što se opterećujem, ne bi da nije riječ o dragoj mi i bliskoj osobi. Povrijedi te kad netko tko bi te trebao najviše shvatiti i podržati uhvati prvu priliku da blati tvoje stavove samo zato jer njemu ne odgovaraju.

Nisam osoba koja mrzi. Ali što mrzim jebeno ograničene ljude, to je neusporedivno s bilo čime. Otvori malo taj um, ne boli.

I'm fuckin' pissed. Razbija mi se nešto.

Porijeklo genijalnosti

-alkohol naravno.
Divno je to cvjetanje intelekta kad ga zaliješ pićem. Još divnije cvjetanje ljudske gluposti tada.
Pijani ljudi razumiju sve zakone fizike, razumiju se u astrologiju, znaju tok spiralizirajuće evolucije, znaju sve o umjetnosti, sve su doktorirali, sve su proživjeli, bili su i na Jupiteru ako treba samo da dokažu ono o čemu polemiziraju.

Ima neka posebna čar u pijanom umu kada je riječ o filozofiranju.
Komotno mogu reći da ako nisi pijan nešto isfilozofirao-nisi ni bio pijan.

Jednu peticu s kajmakom molim

Nisam vas zapostavila, pobjegla sam malo od rutine i skitala po Sarajevskim ulicama, fotkala sve živo i neživo, jela, pila, uživala. :)

Sve vaše propuštene postove sam nadoknadila i pročitala, ne zamjerite manjak komentara, lijeno sam govedo, ne da mi se.

O Sarajevu vam neću pričati, nije taj grad za riječi i opisivanja, Sarajevo se treba doživjeti. Mene je zaljubilo u sebe kad sam prvi put kročila tamo, zaljubi me i svaki put kad se vratim.

I uvijek me dočeka raširenih ruku (i vrućih ćevapa s kajmakom), kao i ljudi tamo.

Ne uljepšavam ovo samo zato jer sam iz Bosne, stojim iza toga kada kažem da ga treba doživjeti, svaki kutak priča svoju priču.

A vidi mene, raspisala se a fino sam rekla gore da nije za opisivanja.

Samo ću reći da se nikad tužnija nisam vratila u Zagreb. Nije mi Zg stigao nedostajati kako inače zna kad negdje odem. Premalo vremena, i previše lijepih trenutaka u drugom gradu. Bit će da je to.

Da se iskoprcam dok me nostalgija ne uhvati-jede mi se sirnica.

Ne volim srijedu.

Kaže mi Sara da sam danas nepodnošljiva, sva sam grumpy. A baš jesam, ne znam što mi danas nije zasmetalo. Totalna suprotnost od uobičajene mene.

Upravo mi je prošlo glavom koliko je iritantno što mi na mail dođe obavijest kad odgovorim na komentar na svom postu ''Imate komentar od korisnika Selma_a''
NO SHIT SHERLOCK

Jebiga, čovjek sam, naravno da ću biti živčana i isfrustrirana ponekad, to što nitko tko me poznaje nije navikao na mene ovakvu nije moj problem, starim, naviknite se, kažu mi da to hoće s godinama. Nije da ih imam nešto puno. :D

Znate što je još baš glupo? One reklame po cijelom vanjskom dijelu tramvaja pa ne možeš k'o čovjek gledati kroz prozor više da te glava ne zaboli zbog onih jebenih rupica.

Aman, boli me briga za Reiffeisen banku, hoću gledati vrt ispred Mimare. I hoću vidjeti ima li kontrole. :D

Joj i danas se neki smrdljivi deda doslovno nabio na mene u tramvaju, i mrko me gledao kad sam se odmaknula sa zgroženom facom. A što bi trebala upijati tvoje miomirise samo da se ne bi uvrijedio? Right.

Nego, htjela sam vam pokazati kakav mini-šoping sam obavila neki dan. Bila sam na foto sajmu, koji je bio srednja žalost, ali manje bitno, našla sam si super knjigu o metodama apstraktne fotografije dok photoshop još nije postojao, čuda su radili ti fotografi sa dvostrukim ekspozicijama. I kupila sam dva filma za svoju analognu Minoltu, jedan crno bijeli koji prvi put koristim i baš jedva čekam da ga ispucam, i jedan obični.

Kupila sam si i štikle. Jer sam glupo žensko koje se zaljubi u lijepe cipele iako ih nosi svake prijestupne.

Evo vam i slič'ca.

Za divno čudo su udobne :D

Bivši.

Znate što me neopisivo nervira? Kad vidim da ljudi pljuju po bivšim ljubavima.

Stani malo, ako si s nekime bio mjesecima, godinama, i puklo je (jer eto, veze vole pucati kad se ljudi prestanu razumijevati) i sad je tebi super pljuvati po socijalnim mrežama istu tu osobu kao kakav bijedni mrav željan pažnje i mišljenja da je superiorniji. Kako ljudi ne shvaćaju da pljuju po sebi? Po svom izboru.

Ne pada mi na pamet ni za jednu bivšu ljubav reći nešto ružno. Sa svima sam svjesno odlučila dijeliti sve, to što nije išlo nije razlog za ljutnju ili bijes. 

Ako imaš potrebu javno ili privatno popljuvati bivšu ljubav, zapitaj se koliko je tu stvarno bila riječ o ljubavi, koliko o pukoj potrebi.

Ljudski je biti ljut kada nešto ne ide kako smo planirali. Ljubomora i ljutnja su sestre blizanke, često prisutne kad nam je stalo do nekoga, ali dopustiti tim emocijama da te savladaju je samo odraz lako povodljivog karaktera.

Teško je kod glomaznog emotivnog tereta ostati zreo, ali naši postupci kasnije su odraz naše emotivne inteligencije.

Težak je to period, pogotovo ako ste vi ostavljena strana, ali nije nesavladiv, niti je vječan, niti ste jedini koji ga proživljavaju. Svi ti ljudi što nas povrijede zapravo nose jedan veliki paket za nas, unutra su iskustvo, zrelost i nekoliko naučenih lekcija. Ja sam im na neki način zahvalna svima, ne bi danas bila ovakva osoba kakva jesam da se nisam suočila sa nekim bolnim i teškim emotivnim situacijama.
Sve to čini život, ne bi ništa naučili niti cijenili kada bi se događale samo lijepe stvari.

Misli.

Zamišljam sreću kao sićušne atome, ima ih posvuda, u svemu, u beskonačnim količinama. Onda tugu i bol kao nekoliko ogromnih, teških molekula. Koliko god sreća brojnija bila, posustati će pod težinom većom od sebe.

Tako će i čovjek prije zaboraviti nekoliko sretnih trenutaka nego jedan bolni.

Valjda jer sreća ponekad i ne ostavi toliki trag, ne znam.

Sreća je slabić, a čovjek je čudan stvor.

Zapravo uopće nisam htjela o ovome pisati, odjednom mi se zaplelo negdje u mislima, i evo sad istih tih misli na blogu.
Smiješno mi je to ponekad, da svaki dan zapisujem tok vlastitih misli, poštenu dozu smijeha bi imala.

Pije mi se kava-moram napisati seminar-ne znam hoće li kiša danas-siv je nekako dan-gle, keksić-malo sam se udebljala-što bivši radi-mogla bi pojesti nešto-seks-jel' stigla nova epizoda big bang theorya-imal' šta na fejsu-joj opet ova sa milijun svojih slika-koju knjigu iduću posuditi-fotka mi se-mogla bi si novi lak za nokte kupiti-jao kako ću ga izgrliti i izljubiti kad ga vidim-gdje su mi karamele-ma nisam se ja zaljubila-mmm čokolada-Colin Farell-možda i jesam zaljubljena-mogla bi nešto novo na blog napisati-možda ja ovo sve sanjam-joooj ćevapi-daj neku glazbu....


Ovo proleti u svega par sekundi kroz glavu, a mogla bi u nedogled, no nisam sigurna da vas previše zanima moj zbrkani tok misli.

S-S-S-S-Svemir

Jao svemire imaš smisla za humor kao Ante Gotovac za kvantnu fiziku.

Znate ono kada se žurite, trčite do stanice i bus pobjegne pred nosom, a kada hodate s noge na nogu jer vam se baš nikuda ne žuri, dođe 5 tramvaja i buseva za redom.

Ili kad ste usamljeni, i dobro bi vam došao netko pored vas, i mjesecima ništa. Dok ne dođete u period kad ste sretni sami sa sobom i zadnje što vam treba je veza, i OP' svemir nabacuje tri fantastična lika odjednom. Seriously?!

Imala sam nedavno usmeni na faksu. Sve kolegine odgovore na pitanja sam znala, svoje sam jedva sastavljala.

Sve sam više uvjerena da svemir funkcionira na temelju Murphyjeva zakona.

Šalu na stranu, ovakve stvari se uvijek događaju svima. Zanimljive su ako ništa drugo, malo začine dosadnu rutinu.

No svemir je fascinantan, evoluirao je iz plazme u elementarne čestice, atome, molekule, planete, zvijezde, galaksije...
Uvijek me iznova iznenadi činjenica koliko su sve stvari u prirodi čudesno uravnotežene. Da je bilo koja konstanta samo mrvicu odskočila iz tog čudesnog balansa, vjerojatno ne bi ni postojali.


Hvala ti svemire na ovoj divnoj, lijenoj nedjelji uz kavu i Kunderu.
Do čitanja :)

Once upon a time...

...živjela je u meni jedna vrijedna, radišna djevojčica, ne znam što joj se desilo. Šalim se, nikada nije ni postojala. Barem u marljivom obliku.

Prije svega, pozdrav :)

Vjerojatno sam zadnja osoba na planeti stvorena za uredno vođenje bloga, o tome dovoljno govori činjenica da sam ovaj isti izradila prošle godine, napisala 4 posta, i odustala. 

Možda je bilo do mog izbora tematike, kako se bavim fotografijom, htjela sam pisati o fotografiji, izlagati svoje radove, no kada sam bolje razmislila nemam ja o fotografiji što specijalno pisati što već nije napisano, te sam obrisala sve stare postove i stvorila 'Zbunjenu'.

Nemam kuda sa svojim silnim frustracijama, happy momentima, tugicama i inspiracijom nego ovdje. A i dobila sam nekoliko dobrih ideja.

Plus, najbolja prijateljica Sara je ovdje već domaća :)

Napravila mi je divnu 'reklamu' za moj fotografski blog u jednom od postova, žao mi je što ga nisam uspjela održati, no za ovaj ću se potruditi, vjerujem da će biti lakše.

Do čitanja, šaljem virtualne zagrljaje, jer su virtualni zagrljaji slatki.