Dobila sam nagradu za blog, DRUGU :D

Vrijeme je darivanja pa su i blogeri pojas razvezali, hohoho (čekaj, jel' se kaže razvezali pojas? To mi zvuči zločesto)

Nego, meni je nagradu proslijedila ljupka Tibomira :)

Pravila glase: (čitaju se na glas Gandalfovim glasom)

1. Smrtniče ostavi link plemenitosti što te spomenu na svojim svetim blogovskim zapisima!

2. Napiši sedam (7) stvari o sebi, potrudi se da budu zanimljive, neka puk ima što da čita!

3. Proslijedi ovu nagradu plemenitu na petnaest (15) svetih blogova!

Tko ne ispoštuje pravila, magarac.

(ovo zadnje se pročita brzo kao na kraju reklame za lijekove ''za sve moguće nuspojave upitajte svog liječnika ili ljekarnika'')

Dakle, sedam stvari o meni:

1. Nosim veličinu grudnjaka 75B hohohoh
2. Imam kolekciju lakova za nokte veću nego pojedine trgovine
3. Volim jesti junk food k'o da celulit ne postoji

4. Volim kišu.

5. I zadnju paru bi dala samo da otputujem negdje, makar na korici kruha živjela tjednima. Samo da guzica vidi puta.

6. Volim se smijati, i smijem se stalno. Često dok sama hodam ulicama sa slušalicama u ušima i izgledam kao zadnji kreten jer se smijem stvarima u svojoj glavi. Meni je samnom zabavno baš.

7. Pričam sama sa sobom često. I svađam se sa likovima dok čitam knjigu ili gledam film.

8. Samo zato što ne volim pravila. Ajvar, sarma i ćevapi su mi najdraža jela ikad, evo sline mi cure odmah.

Eh, sad bi ja ovo trebala proslijediti okolo, proslijeđujem ovo 42 divnih ljudi što me prate, nema potrebe da ih tagiram samo skrenite pogled u desno, svi su tu.

Baš sam magarac s izbjegavanjem ovih pravila. Neka sam.

Do čitanja, budite blesavi :* 

Oglas

Otkupljujem jedne ružičaste naočale za ljepši pogled na svijet. Moje su se pokvarile. I neću jeftine kineske, ljubičaste, hoću roze. One vesele i dječje. Plaćam osmijesima. 

:zijeeeev:

Rekoh vam da nisam za ovo pisanje bloga, zaboravim ja da ovdje treba ponešto i pisati, ja bi vas samo čitala :D

Lijena sam. Ne da mi se ništa. Jedva se dižem iz kreveta uopće, kamoli bilo što drugo. A lijenost te troši.

Dajte mi molim vas neku učinkovitu metodu da sačuvam pare, ja to potrošim čim uđem u trgovinu.
Uspijem nešto uštediti samo ako ih promijenim u drugu valutu, no ni to mi više nije tako sigurna metoda.

Slušam prekjučer mentoricu na praksi kako govori da nitko od nas neće naći posao. Da smo simpatični, ali nesposobni (eto, nek si ti bila Einstein u dvadesetima). Da ne znamo ništa i da smo krivu struku odabrali. Tenks što mi to govoriš na zadnjoj godini, super si. Ne znam kako sam samo do kraja dogurala ako nemam pojma baš ni o čemu.

Malo me to razljuti. Na faks sam došla učiti, tek skupljam svo potrebno znanje, naravno da neću znati sve, mentor si mi - nauči me, nemoj mi govoriti da nikad neću naći posao. Jer hoću.

Majka mi je kupila danas neku žgnj teglicu kave. Loša je toliko da se grčim dok je pijem, to su zapakirali obojani karcinom unutra, napisali COFFEE i prodaju ga pod sveti napitak. Ali kava je kava. Evo pijem već treću šalicu, do sutra ću se već naviknuti na okus, prekosutra možda i ne doživim. :D

Ovu stavljam samo za Bitchy :*

Ma zapravo za sve. Budite super duper.

P.s. ako ima netko od vas iskustva s farbanjem u narančasto nek piše, bila bih vam zahvalna :D

Ctrl+Alt+Delete

Fali mi netko s kim se mogu po ovoj zimi ušuškati pod pokrivač i gledati francuske filmove, razmjenjivati osmijehe, dodire i riječi. Netko tko može biti sretan samnom, kome sam dovoljna ovakva kakva jesam i s kime mogu biti sretna. Fale mi poljupci niz kičmu, vrat i nježan dah za uhom.

Fali mi i više optimizma i reda u glavi. Fali mi zen ovih psihodeličnih misli.

Ova zima baš nekako naglasi tu usamljenost. Valjda je zato i ne volim previše. Ali volim pahulje. Pahulje su divnost. 

Nije ovo tužan post, patetičan već da, ali nije tužan :D
Lakše je kad napišeš stvari koje ti fale pa zapravo shvatiš da si prilično sretna osoba jer ti u životu i ne fali puno toga. Sretna sam zbog toga. Nadam se da ni vama ne fali puno. :*


U Zagrebu su neku večer padale pahulje veličine oraha, ja šetala centrom i doslovno zaplesala od sreće, kao kakvo dijete, sa smrznutim stopalima (jer su mi čizmice promočile) i smrznutim nosom. Samo sam gledala u nebo, u kojem roju padaju, glasno se smijala i praktički izgledala kao luđak nasred Ilice. Ništa novo :)

Moram podijeliti tu pahuljastu idilu s vama, kukala sam sama sebi što nisam ponijela svog Canona, kojeg ne volim nositi sa sobom u šetnje samo zato jer je težak pa sam sve očajnim mobitelom fotkala :)

Dude. Seriously?

Prodavači. Naporni prodavači. NAPORNI PRODAVAČI EVERYWHERE.

Uđem neki dan u Lush, sva opijena onim mirisom se izgubim iste sekunde naravno i ne sjetim se ni po što sam došla, pa malo razgledam okolo.. Za mnom skakuće prodavač sa klasičnim ''mogu li vam pomoći?'' i iritantnim cerekom na faci. Reko', ne treba hvala, samo gledam.
Njuškam ja po onim sapunima, ne prođu ni 2 min evo njega opet: ''dobili smo nove, hoćete li ih probati?'' 

Opet odgovaram, ne treba hvala, samo razgledavam.

Dok sam došla do masažnih pločica i konačno ugledala onu koju želim i divila se njenom mirisu i s osmijehom proučavala ostale pločice, opet doskakuće on do mene i krene pričati o njihovim novim gelovima za tuširanje. Točnije devet njih. Nakon što mi je sve nagurao pod nos i opisivao njihov miris i sastav, nakon petog primjerka vidio je moju facu i prestao. Što je mene naravno nasmijalo pa sam čovjeku iskreno rekla da se džaba trudi, našla sam što sam htjela i odlazim.
Pokušao mi je uvaliti još koju glupost za kraj, nije ni dovršio rečenicu o novom balzamu, vidio je novog kupca na vratima, spustio balzam na policu i hitro potrčao do kupca. Teta na blagajni i ja razmijenimo značajan pogled, glasno se nasmijemo i pozdravimo.

No ovo je ništa spram moje pustolovine u Sephori prije koju godinu. Prodavačica me 7 (da točno sedam) puta pitala može li mi pomoći. Stvarno sam tolerantna i pristojna osoba, ali mi je prekipilo pa sam ozbiljnim tonom pitala ženu što nije u redu s njom da me sedam puta ispituje istu stvar, da me prati kao sjena kroz cijelu trgovinu, da nisam lopov, da mi je je pun kufer i da odlazim. I više se nikad nisam vratila, niti u jednu Sephoru jer su sve prodavačice tamo iste, naporne za popizdit. Jebo Sephoru.

Čovjek s velikim Č

''Ma ti, tebi su ljudi uvek... kako da kažem, potencijal sebe samih. Pogrešno. Niko neće biti bolji. Tvrdim ti, ljudi su na današnji dan, ove sekunde - i bilo koje druge, uostalom - najsavršeniji mogući model sebe. Niko nije manji od svog konačnog dometa (...) '' - M. Šelić, Malterego

Čovjek je zaista fascinantan stvor. Kako je Nietzsche rekao: '' Čovjek je nešto gipko i plastično - iz njega se može napraviti što god se hoće.''
Nikako da shvatim zašto onda ljudi oblikuju kretene od sebe. Ili još manje shvatljivo, zašto kretenima puste da ih oblikuju.

Neshvatljiva mi je i činjenica da ljudi ne žele učiti, ne žele otkrivati ništa novo.
Hajmo se svi zakukuljiti u svoju komfort-zonu i ne izlaziti iz nje, suditi svemu drugačijem i propagirati samo svoju prizmu svijesti i spoznaje, koja je na razini planktona.

Ok, malo pretjerujem, ali me strašno frustrira pametovanje vidno zatucanih ljudi. Moja filozofija je - ako ne znaš ništa o tome, ne pametuj. Čitaj. Nauči.

Nije problem pogriješiti, kako ćeš drukčije naučiti nešto ako ne pogriješiš nikada. Greške su dobre. Greške su iskustvo.

Ljudima sam fascinirana, oduševljena i iživcirana u isto vrijeme, baš zato što smo svi toliko različiti. To je dobra stvar, da me ne shvatite pogrešno, ja volim različitosti. I koliko god me nervirali uskogrudni ljudi, sebi puni pameti, sama sam si kriva jer im dopuštam da dopru do mene i izazovu stres. I od njih učim nešto na kraju krajeva. Samokontrolu.

Kaže Krleža: ''Tebi, o gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj.''

E, tako ću i ja. S vremenom će i ovaj zen u glavi napredovati pa me intelektualne provokacije debila više neće dirati.

Ali ne bi svijet bio isti bez debila. Svi mi održavamo savršenu ravnotežu u svemiru. I kao što kaže odlomak na početku posta, u ovom trenutku čovjek je najnaprednija verzija sebe, neću toj naprednoj verziji dozvoliti zamaranje nebitnim mišljenjima, nije to zaslužila, najnovija verzija je to, hej.

Ok, mali dio nevezan za ovaj post, ali ću ga ugurati ovdje na kraj, da se zavalim Sashkoneli na nagradi za blog, moja prva blogo-nagrada, jej :) 

Trebala bi ja tu tegirati nekoga, ali pošto ste to više manje već svi vi koje pratim to obavili, ostavljam to slobodno da se tegira tko god želi.

I na kraju, obećala sam Dajdži sliku s ušima od Minnie, evo ti nesrećo, obećanje je obećanje :)

Practice makes perfect, right?

Krenula ja crtati neki dan, uhvatila me želja.. pa pošto nemam neke inspiracije za pisanje zanimljivog posta, podijeliti ću sa vama par fotki i koju riječ o svom pokušaju.

Naime, krenuh ja, puna elana, sjela za stol, pripremila bilježnicu, olovke, akrilne boje i kistiće i bacila se na posao.

Kreativni nered :)

Skicirala sam momka, i krenula blendati kistićima. Prvi put sam koristila dry brush tehniku i prilično sam fascinirana njome jer sam oduvijek imala poteškoća sa sjenčanjem, a ovo uvelike olakša posao :)

I tako, crtkaram ja, došla negdje do pola, gledam crtež i nešto ne mogu vjerovati da sam zadovoljna. Inače sam najveći kritičar sama sebi, i sebe najteže zadovoljim, jer znam koliko mogu pa ne prihvaćam ništa manje.

Ovdje sam shvatila da mi se baš sviđa kako sam krenula

I što sam ja više crtala to je moje zadovoljstvo jenjavalo. Da bi na kraju dovršila crtež i shvatila da sam ga zasrala i da mi se uopće ne sviđa.

Bleh.

Fulala sam u sjenčanju, s ovom pozadinom (ne znam ni sama što sam htjela postići ovom teksturom i zašto sam to išla popunjavati suhom pastelom), i ovu kapu sam očajno nacrtala, nije realistična uopće. Jedino što mi se sviđa su oči i usne :D

3 i pol sata sam ga crtala da mi se na kraju ne bi ni svidio. Nije prvi put nažalost, ali prvi put koristim tu tehniku, ovo je barem bila dobra vježba ako ništa drugo :)