Ples na litici melankolije

Nisam dugo pisala.
Previše posla odjednom, no skužila sam da puno bolje funkcioniram kad imam previše posla pa ne stignem razmišljati o glupostima koje se motaju po glavi. Odgovara mi to.

Sad me boli glava pa nešto razmišljam o ljudima. Valjda me zato i boli.
Čudne biljke. Dok sam bila mala nitko mi nije rekao da ću morati učiti sebe kako da funkcioniram s drugima, oduvijek sam mislila da to dolazi prirodno, samo od sebe, da nema tu prevelike filozofije.
Ispada da tako funkcionira samo s rijetkima, i to samo kod rijetkih.

Živcira me malo što moram promisliti glavom prije svega što kažem ili učinim. To tako ubija spontanost, strast, razigranost..
Kaže mi sestra: ''Ne možeš uvijek biti to naivno, sanjarsko dijete koje jesi'' uvijek sam joj prkosila s time da mogu, no nikad joj nisam htjela priznati da je u pravu, iako sam to i sama odmah dobro znala.

Ništa posebno kod mene inače, tražim sreću u nesreći i dalje. A vi, kako 'te? :)