Dobila sam nagradu za blog, DRUGU :D

Vrijeme je darivanja pa su i blogeri pojas razvezali, hohoho (čekaj, jel' se kaže razvezali pojas? To mi zvuči zločesto)

Nego, meni je nagradu proslijedila ljupka Tibomira :)

Pravila glase: (čitaju se na glas Gandalfovim glasom)

1. Smrtniče ostavi link plemenitosti što te spomenu na svojim svetim blogovskim zapisima!

2. Napiši sedam (7) stvari o sebi, potrudi se da budu zanimljive, neka puk ima što da čita!

3. Proslijedi ovu nagradu plemenitu na petnaest (15) svetih blogova!

Tko ne ispoštuje pravila, magarac.

(ovo zadnje se pročita brzo kao na kraju reklame za lijekove ''za sve moguće nuspojave upitajte svog liječnika ili ljekarnika'')

Dakle, sedam stvari o meni:

1. Nosim veličinu grudnjaka 75B hohohoh
2. Imam kolekciju lakova za nokte veću nego pojedine trgovine
3. Volim jesti junk food k'o da celulit ne postoji

4. Volim kišu.

5. I zadnju paru bi dala samo da otputujem negdje, makar na korici kruha živjela tjednima. Samo da guzica vidi puta.

6. Volim se smijati, i smijem se stalno. Često dok sama hodam ulicama sa slušalicama u ušima i izgledam kao zadnji kreten jer se smijem stvarima u svojoj glavi. Meni je samnom zabavno baš.

7. Pričam sama sa sobom često. I svađam se sa likovima dok čitam knjigu ili gledam film.

8. Samo zato što ne volim pravila. Ajvar, sarma i ćevapi su mi najdraža jela ikad, evo sline mi cure odmah.

Eh, sad bi ja ovo trebala proslijediti okolo, proslijeđujem ovo 42 divnih ljudi što me prate, nema potrebe da ih tagiram samo skrenite pogled u desno, svi su tu.

Baš sam magarac s izbjegavanjem ovih pravila. Neka sam.

Do čitanja, budite blesavi :* 

Oglas

Otkupljujem jedne ružičaste naočale za ljepši pogled na svijet. Moje su se pokvarile. I neću jeftine kineske, ljubičaste, hoću roze. One vesele i dječje. Plaćam osmijesima. 

:zijeeeev:

Rekoh vam da nisam za ovo pisanje bloga, zaboravim ja da ovdje treba ponešto i pisati, ja bi vas samo čitala :D

Lijena sam. Ne da mi se ništa. Jedva se dižem iz kreveta uopće, kamoli bilo što drugo. A lijenost te troši.

Dajte mi molim vas neku učinkovitu metodu da sačuvam pare, ja to potrošim čim uđem u trgovinu.
Uspijem nešto uštediti samo ako ih promijenim u drugu valutu, no ni to mi više nije tako sigurna metoda.

Slušam prekjučer mentoricu na praksi kako govori da nitko od nas neće naći posao. Da smo simpatični, ali nesposobni (eto, nek si ti bila Einstein u dvadesetima). Da ne znamo ništa i da smo krivu struku odabrali. Tenks što mi to govoriš na zadnjoj godini, super si. Ne znam kako sam samo do kraja dogurala ako nemam pojma baš ni o čemu.

Malo me to razljuti. Na faks sam došla učiti, tek skupljam svo potrebno znanje, naravno da neću znati sve, mentor si mi - nauči me, nemoj mi govoriti da nikad neću naći posao. Jer hoću.

Majka mi je kupila danas neku žgnj teglicu kave. Loša je toliko da se grčim dok je pijem, to su zapakirali obojani karcinom unutra, napisali COFFEE i prodaju ga pod sveti napitak. Ali kava je kava. Evo pijem već treću šalicu, do sutra ću se već naviknuti na okus, prekosutra možda i ne doživim. :D

Ovu stavljam samo za Bitchy :*

Ma zapravo za sve. Budite super duper.

P.s. ako ima netko od vas iskustva s farbanjem u narančasto nek piše, bila bih vam zahvalna :D

Ctrl+Alt+Delete

Fali mi netko s kim se mogu po ovoj zimi ušuškati pod pokrivač i gledati francuske filmove, razmjenjivati osmijehe, dodire i riječi. Netko tko može biti sretan samnom, kome sam dovoljna ovakva kakva jesam i s kime mogu biti sretna. Fale mi poljupci niz kičmu, vrat i nježan dah za uhom.

Fali mi i više optimizma i reda u glavi. Fali mi zen ovih psihodeličnih misli.

Ova zima baš nekako naglasi tu usamljenost. Valjda je zato i ne volim previše. Ali volim pahulje. Pahulje su divnost. 

Nije ovo tužan post, patetičan već da, ali nije tužan :D
Lakše je kad napišeš stvari koje ti fale pa zapravo shvatiš da si prilično sretna osoba jer ti u životu i ne fali puno toga. Sretna sam zbog toga. Nadam se da ni vama ne fali puno. :*


U Zagrebu su neku večer padale pahulje veličine oraha, ja šetala centrom i doslovno zaplesala od sreće, kao kakvo dijete, sa smrznutim stopalima (jer su mi čizmice promočile) i smrznutim nosom. Samo sam gledala u nebo, u kojem roju padaju, glasno se smijala i praktički izgledala kao luđak nasred Ilice. Ništa novo :)

Moram podijeliti tu pahuljastu idilu s vama, kukala sam sama sebi što nisam ponijela svog Canona, kojeg ne volim nositi sa sobom u šetnje samo zato jer je težak pa sam sve očajnim mobitelom fotkala :)

Dude. Seriously?

Prodavači. Naporni prodavači. NAPORNI PRODAVAČI EVERYWHERE.

Uđem neki dan u Lush, sva opijena onim mirisom se izgubim iste sekunde naravno i ne sjetim se ni po što sam došla, pa malo razgledam okolo.. Za mnom skakuće prodavač sa klasičnim ''mogu li vam pomoći?'' i iritantnim cerekom na faci. Reko', ne treba hvala, samo gledam.
Njuškam ja po onim sapunima, ne prođu ni 2 min evo njega opet: ''dobili smo nove, hoćete li ih probati?'' 

Opet odgovaram, ne treba hvala, samo razgledavam.

Dok sam došla do masažnih pločica i konačno ugledala onu koju želim i divila se njenom mirisu i s osmijehom proučavala ostale pločice, opet doskakuće on do mene i krene pričati o njihovim novim gelovima za tuširanje. Točnije devet njih. Nakon što mi je sve nagurao pod nos i opisivao njihov miris i sastav, nakon petog primjerka vidio je moju facu i prestao. Što je mene naravno nasmijalo pa sam čovjeku iskreno rekla da se džaba trudi, našla sam što sam htjela i odlazim.
Pokušao mi je uvaliti još koju glupost za kraj, nije ni dovršio rečenicu o novom balzamu, vidio je novog kupca na vratima, spustio balzam na policu i hitro potrčao do kupca. Teta na blagajni i ja razmijenimo značajan pogled, glasno se nasmijemo i pozdravimo.

No ovo je ništa spram moje pustolovine u Sephori prije koju godinu. Prodavačica me 7 (da točno sedam) puta pitala može li mi pomoći. Stvarno sam tolerantna i pristojna osoba, ali mi je prekipilo pa sam ozbiljnim tonom pitala ženu što nije u redu s njom da me sedam puta ispituje istu stvar, da me prati kao sjena kroz cijelu trgovinu, da nisam lopov, da mi je je pun kufer i da odlazim. I više se nikad nisam vratila, niti u jednu Sephoru jer su sve prodavačice tamo iste, naporne za popizdit. Jebo Sephoru.

Čovjek s velikim Č

''Ma ti, tebi su ljudi uvek... kako da kažem, potencijal sebe samih. Pogrešno. Niko neće biti bolji. Tvrdim ti, ljudi su na današnji dan, ove sekunde - i bilo koje druge, uostalom - najsavršeniji mogući model sebe. Niko nije manji od svog konačnog dometa (...) '' - M. Šelić, Malterego

Čovjek je zaista fascinantan stvor. Kako je Nietzsche rekao: '' Čovjek je nešto gipko i plastično - iz njega se može napraviti što god se hoće.''
Nikako da shvatim zašto onda ljudi oblikuju kretene od sebe. Ili još manje shvatljivo, zašto kretenima puste da ih oblikuju.

Neshvatljiva mi je i činjenica da ljudi ne žele učiti, ne žele otkrivati ništa novo.
Hajmo se svi zakukuljiti u svoju komfort-zonu i ne izlaziti iz nje, suditi svemu drugačijem i propagirati samo svoju prizmu svijesti i spoznaje, koja je na razini planktona.

Ok, malo pretjerujem, ali me strašno frustrira pametovanje vidno zatucanih ljudi. Moja filozofija je - ako ne znaš ništa o tome, ne pametuj. Čitaj. Nauči.

Nije problem pogriješiti, kako ćeš drukčije naučiti nešto ako ne pogriješiš nikada. Greške su dobre. Greške su iskustvo.

Ljudima sam fascinirana, oduševljena i iživcirana u isto vrijeme, baš zato što smo svi toliko različiti. To je dobra stvar, da me ne shvatite pogrešno, ja volim različitosti. I koliko god me nervirali uskogrudni ljudi, sebi puni pameti, sama sam si kriva jer im dopuštam da dopru do mene i izazovu stres. I od njih učim nešto na kraju krajeva. Samokontrolu.

Kaže Krleža: ''Tebi, o gluposti ljudska, udaram himnu o bubanj.''

E, tako ću i ja. S vremenom će i ovaj zen u glavi napredovati pa me intelektualne provokacije debila više neće dirati.

Ali ne bi svijet bio isti bez debila. Svi mi održavamo savršenu ravnotežu u svemiru. I kao što kaže odlomak na početku posta, u ovom trenutku čovjek je najnaprednija verzija sebe, neću toj naprednoj verziji dozvoliti zamaranje nebitnim mišljenjima, nije to zaslužila, najnovija verzija je to, hej.

Ok, mali dio nevezan za ovaj post, ali ću ga ugurati ovdje na kraj, da se zavalim Sashkoneli na nagradi za blog, moja prva blogo-nagrada, jej :) 

Trebala bi ja tu tegirati nekoga, ali pošto ste to više manje već svi vi koje pratim to obavili, ostavljam to slobodno da se tegira tko god želi.

I na kraju, obećala sam Dajdži sliku s ušima od Minnie, evo ti nesrećo, obećanje je obećanje :)

Practice makes perfect, right?

Krenula ja crtati neki dan, uhvatila me želja.. pa pošto nemam neke inspiracije za pisanje zanimljivog posta, podijeliti ću sa vama par fotki i koju riječ o svom pokušaju.

Naime, krenuh ja, puna elana, sjela za stol, pripremila bilježnicu, olovke, akrilne boje i kistiće i bacila se na posao.

Kreativni nered :)

Skicirala sam momka, i krenula blendati kistićima. Prvi put sam koristila dry brush tehniku i prilično sam fascinirana njome jer sam oduvijek imala poteškoća sa sjenčanjem, a ovo uvelike olakša posao :)

I tako, crtkaram ja, došla negdje do pola, gledam crtež i nešto ne mogu vjerovati da sam zadovoljna. Inače sam najveći kritičar sama sebi, i sebe najteže zadovoljim, jer znam koliko mogu pa ne prihvaćam ništa manje.

Ovdje sam shvatila da mi se baš sviđa kako sam krenula

I što sam ja više crtala to je moje zadovoljstvo jenjavalo. Da bi na kraju dovršila crtež i shvatila da sam ga zasrala i da mi se uopće ne sviđa.

Bleh.

Fulala sam u sjenčanju, s ovom pozadinom (ne znam ni sama što sam htjela postići ovom teksturom i zašto sam to išla popunjavati suhom pastelom), i ovu kapu sam očajno nacrtala, nije realistična uopće. Jedino što mi se sviđa su oči i usne :D

3 i pol sata sam ga crtala da mi se na kraju ne bi ni svidio. Nije prvi put nažalost, ali prvi put koristim tu tehniku, ovo je barem bila dobra vježba ako ništa drugo :)

Jedan happy post o knjigama i najdražem umjetniku

Pustiti mene među knjige je kao pustiti malo dijete u tvornicu slatkiša. Da, bila sam na Interliberu :)

Otišla bi ja i ranije, ali sam htjela baš 16.11. jer je Marčelo potpisivao svoj novi roman :)
Rekla sam vam u prošlom postu da je bog (skromno, jašta) :)
tako da mi je današnji (odnosno jučerašnji s obzirom u koje sitne sate ovo pišem) Interliber bio posebno drag.

Mislim da sam najduže od svih zadržala onaj ogroman red jer sam se raspričala s čovjekom, and I'm not even sorry! :)

Roman se zove Malterego koji je zapravo trilogija, izašao je tek prvi dio 'Rubikova stolica' i jedva čekam da ju krenem čitati! Moram dovršiti Hessea prvo, a preuzbuđena sam zbog ove knjige. I CAN'T I CAN'T! Hesse će pričekati. Da. Sori čika Hermann.

Marčelo je inače talentiran glazbenik, pisac i profesor srpskog jezika, ja ga slušam od svoje 15. godine i sa svakim novim albumom i knjigom je sve bolji i bolji. Napisao je do sada dva romana (Zajedno sami, 2008. i Malterego, 2012.) i jednu zbirku raznih kratkih priča (O ljudima, psima i mišima, 2009.)  naravno da ih imam sve, i naravno da ih je sve potpisao :D

Nisam neki zagorjeli fan, ne volim tu riječ, samo iznimno volim i cijenim njegov rad, i uvijek ću. Jedan je od umjetnika koji me, odrastajući uz njegov rad, formirao u osobu kakva jesam i proširio vidike. I još uvijek to čini :)

No nisam stala samo na kupnji Šelićevog novog romana, nope, Selma je potrošila previše para, ali izašla sretnija no ikad iz paviljona :)

Kupila sam ukupno 8 knjiga, 8 novih ljubavi za koje nemam mjesta na polici igdje u sobi. Majka me se htjela odreći kad je čula cifru koju sam potrošila na, kako ih ona zove 'budalaštinje'.

Mene briga, ja presretna :)

Dvije-tri-pedeset i šest o meni

-zovem se Selma (kao što ste mogli i sami vidjeti)

-imam 21 godinu (kao da to ikoga zanima)

-kavoholičar sam (to je mali, topao, mirisan zen napitak za um, bez kojeg ne mogu)

-obožavam knjige (čekam dan kad će mi pasti s polica na glavu i ubiti me, previše ih je)

-volim i crtati (opušta me)

-bavim se i fotografijom (i to vam rekoh u prvom postu)

-volim SF i fantasy filmove (Star Wars, Harry Potter, LOTR frik)

-volim pjevati (iako zvučim kao pregažena mačka koja se zadnjim atomima snage želi tjerati)

-volim video produkciju (skupljam novce za boji fotić i bacam se na snimanje kratkometražnih art filmova, već sam par scenarija napisala)

-volim makeup (radim kao vizažistica već par godina, no samo iz hobija. Zabavno je, to mi je kao crtanje, a ljudsko lice je platno, još si i zaradim fino :) )

-volim se klizati u fluffy čarapama po parketu s dezićem u ruci održati solo koncert i glumiti rock zvijezdu

-volim ljude (ne sve naravno, ali posebna smo bića. Čudna, ali posebna. I volim što smo svi toliko različiti, od svakoga naučim ponešto. Posebno volim one sa stavom i dobrim smislom za humor. I umjetnike.)

-volim i romantiku (ne svijeće, cvijeće i pizdarije. Meni je romantika pogled pun topline, lijepa riječ tu i tamo, i dodiri. Baš sam bljuc)

-ovan sam po horoskopu, sa podznakom raka (dvije potpune astrološke suprotnosti, nije ni čudo što sam zbunjena)

-disketa mi je baš super riječ (šteta što se više ne koriste ta kockasta čuda sa zabavnim metalnim dijelom koji sam uvijek pokidala igrajući se) -ovo sam morala napisati jer mi je baš palo na pamet upravo, i od ogromne je važnosti za opstanak čovječanstva.

-imam mali milijun hobija (između ovih koje sam navela, izrađujem sve živo, od svih mogućih materijala, oslikavam sve što se da oslikati, i dangubim-to je isto hobi, šta :D)

-volim se glupirati (šta volim, obožavam. Glupirati ću se i kad budem imala 80, ne treba život shvaćati preozbiljno, umrijet ćemo svi ionako)

-po struci sam med. sestra, studiram fizioterapiju (3. godinu gulim trenutno)

-imam nekoliko javnih ličnosti koje smatram bogovima (Tarantino, Tesla, Marčelo, Kundera i Bukowski)

-panično se bojim buba i insekata (ansdashjlacnaslšpwelrćčwekfwjefnk! stresem se čim pomislim na njih, i da ovo sam stvarno natipkala dok sam se stresala od užasa :D)

-zaljubljena sam 90% vremena (ne nužno uvijek u osobe, nekad u knjige, nekad u kolač.)

-ne volim kompliciranja

-volim jazz ( evo vam malo orgazma ovdje )

-plešem trbušni (želja mi je upisati i Tribal Fusion bellydance)

-često sam direktna i bez dlake na jeziku pa me smatraju bezobraznom (nisam, jednostavno se ježim uljepšavanja i okolišanja)

-zajebavam se 90% vremena (problem nastaje kad me ljudi shvate ozbiljno)

-vesela sam skoro uvijek (onako, iritantno, nepodnošljivo vesela :D)

-uživam u iritiranju ljudi

-obožavam zajebavati malu djecu

-ne pada mi više ništa na pamet, evo vam fotka mene i međeda

Ples na litici melankolije

Nisam dugo pisala.
Previše posla odjednom, no skužila sam da puno bolje funkcioniram kad imam previše posla pa ne stignem razmišljati o glupostima koje se motaju po glavi. Odgovara mi to.

Sad me boli glava pa nešto razmišljam o ljudima. Valjda me zato i boli.
Čudne biljke. Dok sam bila mala nitko mi nije rekao da ću morati učiti sebe kako da funkcioniram s drugima, oduvijek sam mislila da to dolazi prirodno, samo od sebe, da nema tu prevelike filozofije.
Ispada da tako funkcionira samo s rijetkima, i to samo kod rijetkih.

Živcira me malo što moram promisliti glavom prije svega što kažem ili učinim. To tako ubija spontanost, strast, razigranost..
Kaže mi sestra: ''Ne možeš uvijek biti to naivno, sanjarsko dijete koje jesi'' uvijek sam joj prkosila s time da mogu, no nikad joj nisam htjela priznati da je u pravu, iako sam to i sama odmah dobro znala.

Ništa posebno kod mene inače, tražim sreću u nesreći i dalje. A vi, kako 'te? :)

Jedan subotnji

Nikad ne požalim kad ustanem ranije ujutro, pa nisam ni danas.
Iako nisam jutarnja osoba. Uopće. U stanju sam ubiti čovjeka ako mi se zamjeri ujutro, ili me tjera da pričam dok sam pospana. No eto, danas sam nekako izgmizala iz toplog kreveta. Iako jedva. Legla sam negdje oko 5 (sjebaniji mi je bioritam od stanja u državi) i ustala u pola 9. Hahah, da, 3 i pol sata sna, i još nisam pospana, a treba ići i raditi večeras, sve me strah kako će to ispasti.

No, odoh ja u digresiju, ustala sam ovako rano jer smo Sara i ja išle do NSB-a u kupnju knjiga. Da, toliki smo štreberi. Šta vam je, vrhunske knjige na engleskom za 10kn! Dobro, većina je sveučilišna literatura, no ima stvarno odličnih primjeraka, svašta se da naći. Natrpale smo se knjigama, piknula sam dvije (Bipolar disorder i Quick and easy medical terminology) možda zatreba za faks. A i da ne zatreba, pročitat će se, zanimljive su. Subotom se najčešće od 10 do 14h održava rasprodaja, pa tko će biti u mogućnosti neka svrati u Nacionalnu Sveučilišnu biblioteku :)

I tako, knjige u ručice i vodim ja Saru u svoj omiljeni birc, došle mi, žvaćemo muffine i pijemo kavu, kad ono ustane čovjek odjednom i krene nešto pričati cijelom kafiću, a nas dvije se ukopale na mjestu i razmjenjujemo zbunjene poglede.

Pogleda Sara i vidi plakat na kojem piše ''Jutro poezije u kafiću Berka, svake subote od 11h''
i malo se zacrvenjesmo. Nismo znale, jel. Bile jedini tukci tamo među punim bircom ljudi koji su došli čitati svoju poeziju :D
Što je na kraju ispalo super. Jer nam eto nitko nije ništa zamjerio, a uživale smo slušajući poeziju tih ljudi, mlađih, starijih, još starijih... divnih talenata ima.
Ja sam se malo i zaljubila u jednog karizmatičnog momka koji je s takvom strašću i zanesenošću citirao te svoje pjesme da mi je čeljust malo ostrugala pod.
Padam na umjetnike. I načitane likove. Što si čudniji to je veća vjerojatnost da ćeš mi se svidjeti.

Odlučile smo da sljedeću subotu ujutro ponavljamo isto. Valja se i kulturno uzdignuti ponekad. :D

Ne bi ja ovo čitala da sam ti.

Čudna sam sama sebi u zadnje vrijeme. Kao da radim neki 'reset' u glavi.
Neka jesenska depresija me uhvatila, ne izlazim iz kuće već danima, naoružala sam se knjigama, čokoladom, filmovima i toplom dekom.
Što mi je i čudno jer i nisam depresivna. Barem mislim da nisam, ne znam. Indiferentna sam nekako, sve mi je svejedno.

Dobra strana te, nazovimo ju jesenska hibernacija, je što preispitaš sve. I sebe i ljude oko sebe. Krenem razmišljati pa se zalaufam i onda nema nazad. Zapravo i nisam sigurna koliko je to dobra strana.

Hesse mi je sprčkao moždane vijuge malo.

Previše sam cinična u zadnje vrijeme (više nego inače)  i previše negativna.
Ako poznajem sebe, a poznajem, ovo će proći kroz koji tjedan. Traje već 10ak dana, moglo bi to uskoro.
POKRENI SE SELMA, SUNCE TI TVOJE POLJUBIM, I NE KUKAJ.

Nemam bipolarni ili ikakav poremećaj, zdrava sam, piše mi u medicinskom kartonu tako. Osim ako me ne lažu.. ejh, masonska posla.

Da izvinete ovaj post.
Čuj mene, ne ispričam se na prethodnom gdje sam opsovala gore od jedne babe u vlaku koja se stalno dere riječi koje nemam snage ni napisati koliko su gadne, nego ovdje gdje samo pristojno liječim svoje neuroze.
Čudna sam biljka baš.

Jao da, upišala sam se skoro od smijeha na ovo hahahah, povećajte si malo ako ne vidite.

Maršupizdumaterinu

Dobro koji je kurac ljudima? Što se dešava?
Zašto je nemoguće objasniti im da vam se stavovi NE MORAJU podudarati, u tome i jest poanta življenja. Da to što misliš drugačije od njega ne znači da je itko od vas u krivu. Kada se ljudi već tako lako uvrijede, trebali bi se i zapitati o čvrstoći svojih stavova. Kakav god da je- tvoj je, ako nikome ne škodiš njime, furaj ga dokle god ti tako odgovara. Nemam ja ništa s time. Ako mene tako 'ladno boli kurac za tvoje stavove, i tvoj način življenja, što tebe toliko uzrujava moj način?
Mrš.

Jest, budala sam što se opterećujem, ne bi da nije riječ o dragoj mi i bliskoj osobi. Povrijedi te kad netko tko bi te trebao najviše shvatiti i podržati uhvati prvu priliku da blati tvoje stavove samo zato jer njemu ne odgovaraju.

Nisam osoba koja mrzi. Ali što mrzim jebeno ograničene ljude, to je neusporedivno s bilo čime. Otvori malo taj um, ne boli.

I'm fuckin' pissed. Razbija mi se nešto.

Porijeklo genijalnosti

-alkohol naravno.
Divno je to cvjetanje intelekta kad ga zaliješ pićem. Još divnije cvjetanje ljudske gluposti tada.
Pijani ljudi razumiju sve zakone fizike, razumiju se u astrologiju, znaju tok spiralizirajuće evolucije, znaju sve o umjetnosti, sve su doktorirali, sve su proživjeli, bili su i na Jupiteru ako treba samo da dokažu ono o čemu polemiziraju.

Ima neka posebna čar u pijanom umu kada je riječ o filozofiranju.
Komotno mogu reći da ako nisi pijan nešto isfilozofirao-nisi ni bio pijan.

Jednu peticu s kajmakom molim

Nisam vas zapostavila, pobjegla sam malo od rutine i skitala po Sarajevskim ulicama, fotkala sve živo i neživo, jela, pila, uživala. :)

Sve vaše propuštene postove sam nadoknadila i pročitala, ne zamjerite manjak komentara, lijeno sam govedo, ne da mi se.

O Sarajevu vam neću pričati, nije taj grad za riječi i opisivanja, Sarajevo se treba doživjeti. Mene je zaljubilo u sebe kad sam prvi put kročila tamo, zaljubi me i svaki put kad se vratim.

I uvijek me dočeka raširenih ruku (i vrućih ćevapa s kajmakom), kao i ljudi tamo.

Ne uljepšavam ovo samo zato jer sam iz Bosne, stojim iza toga kada kažem da ga treba doživjeti, svaki kutak priča svoju priču.

A vidi mene, raspisala se a fino sam rekla gore da nije za opisivanja.

Samo ću reći da se nikad tužnija nisam vratila u Zagreb. Nije mi Zg stigao nedostajati kako inače zna kad negdje odem. Premalo vremena, i previše lijepih trenutaka u drugom gradu. Bit će da je to.

Da se iskoprcam dok me nostalgija ne uhvati-jede mi se sirnica.

Ne volim srijedu.

Kaže mi Sara da sam danas nepodnošljiva, sva sam grumpy. A baš jesam, ne znam što mi danas nije zasmetalo. Totalna suprotnost od uobičajene mene.

Upravo mi je prošlo glavom koliko je iritantno što mi na mail dođe obavijest kad odgovorim na komentar na svom postu ''Imate komentar od korisnika Selma_a''
NO SHIT SHERLOCK

Jebiga, čovjek sam, naravno da ću biti živčana i isfrustrirana ponekad, to što nitko tko me poznaje nije navikao na mene ovakvu nije moj problem, starim, naviknite se, kažu mi da to hoće s godinama. Nije da ih imam nešto puno. :D

Znate što je još baš glupo? One reklame po cijelom vanjskom dijelu tramvaja pa ne možeš k'o čovjek gledati kroz prozor više da te glava ne zaboli zbog onih jebenih rupica.

Aman, boli me briga za Reiffeisen banku, hoću gledati vrt ispred Mimare. I hoću vidjeti ima li kontrole. :D

Joj i danas se neki smrdljivi deda doslovno nabio na mene u tramvaju, i mrko me gledao kad sam se odmaknula sa zgroženom facom. A što bi trebala upijati tvoje miomirise samo da se ne bi uvrijedio? Right.

Nego, htjela sam vam pokazati kakav mini-šoping sam obavila neki dan. Bila sam na foto sajmu, koji je bio srednja žalost, ali manje bitno, našla sam si super knjigu o metodama apstraktne fotografije dok photoshop još nije postojao, čuda su radili ti fotografi sa dvostrukim ekspozicijama. I kupila sam dva filma za svoju analognu Minoltu, jedan crno bijeli koji prvi put koristim i baš jedva čekam da ga ispucam, i jedan obični.

Kupila sam si i štikle. Jer sam glupo žensko koje se zaljubi u lijepe cipele iako ih nosi svake prijestupne.

Evo vam i slič'ca.

Za divno čudo su udobne :D

Bivši.

Znate što me neopisivo nervira? Kad vidim da ljudi pljuju po bivšim ljubavima.

Stani malo, ako si s nekime bio mjesecima, godinama, i puklo je (jer eto, veze vole pucati kad se ljudi prestanu razumijevati) i sad je tebi super pljuvati po socijalnim mrežama istu tu osobu kao kakav bijedni mrav željan pažnje i mišljenja da je superiorniji. Kako ljudi ne shvaćaju da pljuju po sebi? Po svom izboru.

Ne pada mi na pamet ni za jednu bivšu ljubav reći nešto ružno. Sa svima sam svjesno odlučila dijeliti sve, to što nije išlo nije razlog za ljutnju ili bijes. 

Ako imaš potrebu javno ili privatno popljuvati bivšu ljubav, zapitaj se koliko je tu stvarno bila riječ o ljubavi, koliko o pukoj potrebi.

Ljudski je biti ljut kada nešto ne ide kako smo planirali. Ljubomora i ljutnja su sestre blizanke, često prisutne kad nam je stalo do nekoga, ali dopustiti tim emocijama da te savladaju je samo odraz lako povodljivog karaktera.

Teško je kod glomaznog emotivnog tereta ostati zreo, ali naši postupci kasnije su odraz naše emotivne inteligencije.

Težak je to period, pogotovo ako ste vi ostavljena strana, ali nije nesavladiv, niti je vječan, niti ste jedini koji ga proživljavaju. Svi ti ljudi što nas povrijede zapravo nose jedan veliki paket za nas, unutra su iskustvo, zrelost i nekoliko naučenih lekcija. Ja sam im na neki način zahvalna svima, ne bi danas bila ovakva osoba kakva jesam da se nisam suočila sa nekim bolnim i teškim emotivnim situacijama.
Sve to čini život, ne bi ništa naučili niti cijenili kada bi se događale samo lijepe stvari.

Misli.

Zamišljam sreću kao sićušne atome, ima ih posvuda, u svemu, u beskonačnim količinama. Onda tugu i bol kao nekoliko ogromnih, teških molekula. Koliko god sreća brojnija bila, posustati će pod težinom većom od sebe.

Tako će i čovjek prije zaboraviti nekoliko sretnih trenutaka nego jedan bolni.

Valjda jer sreća ponekad i ne ostavi toliki trag, ne znam.

Sreća je slabić, a čovjek je čudan stvor.

Zapravo uopće nisam htjela o ovome pisati, odjednom mi se zaplelo negdje u mislima, i evo sad istih tih misli na blogu.
Smiješno mi je to ponekad, da svaki dan zapisujem tok vlastitih misli, poštenu dozu smijeha bi imala.

Pije mi se kava-moram napisati seminar-ne znam hoće li kiša danas-siv je nekako dan-gle, keksić-malo sam se udebljala-što bivši radi-mogla bi pojesti nešto-seks-jel' stigla nova epizoda big bang theorya-imal' šta na fejsu-joj opet ova sa milijun svojih slika-koju knjigu iduću posuditi-fotka mi se-mogla bi si novi lak za nokte kupiti-jao kako ću ga izgrliti i izljubiti kad ga vidim-gdje su mi karamele-ma nisam se ja zaljubila-mmm čokolada-Colin Farell-možda i jesam zaljubljena-mogla bi nešto novo na blog napisati-možda ja ovo sve sanjam-joooj ćevapi-daj neku glazbu....


Ovo proleti u svega par sekundi kroz glavu, a mogla bi u nedogled, no nisam sigurna da vas previše zanima moj zbrkani tok misli.

S-S-S-S-Svemir

Jao svemire imaš smisla za humor kao Ante Gotovac za kvantnu fiziku.

Znate ono kada se žurite, trčite do stanice i bus pobjegne pred nosom, a kada hodate s noge na nogu jer vam se baš nikuda ne žuri, dođe 5 tramvaja i buseva za redom.

Ili kad ste usamljeni, i dobro bi vam došao netko pored vas, i mjesecima ništa. Dok ne dođete u period kad ste sretni sami sa sobom i zadnje što vam treba je veza, i OP' svemir nabacuje tri fantastična lika odjednom. Seriously?!

Imala sam nedavno usmeni na faksu. Sve kolegine odgovore na pitanja sam znala, svoje sam jedva sastavljala.

Sve sam više uvjerena da svemir funkcionira na temelju Murphyjeva zakona.

Šalu na stranu, ovakve stvari se uvijek događaju svima. Zanimljive su ako ništa drugo, malo začine dosadnu rutinu.

No svemir je fascinantan, evoluirao je iz plazme u elementarne čestice, atome, molekule, planete, zvijezde, galaksije...
Uvijek me iznova iznenadi činjenica koliko su sve stvari u prirodi čudesno uravnotežene. Da je bilo koja konstanta samo mrvicu odskočila iz tog čudesnog balansa, vjerojatno ne bi ni postojali.


Hvala ti svemire na ovoj divnoj, lijenoj nedjelji uz kavu i Kunderu.
Do čitanja :)

Once upon a time...

...živjela je u meni jedna vrijedna, radišna djevojčica, ne znam što joj se desilo. Šalim se, nikada nije ni postojala. Barem u marljivom obliku.

Prije svega, pozdrav :)

Vjerojatno sam zadnja osoba na planeti stvorena za uredno vođenje bloga, o tome dovoljno govori činjenica da sam ovaj isti izradila prošle godine, napisala 4 posta, i odustala. 

Možda je bilo do mog izbora tematike, kako se bavim fotografijom, htjela sam pisati o fotografiji, izlagati svoje radove, no kada sam bolje razmislila nemam ja o fotografiji što specijalno pisati što već nije napisano, te sam obrisala sve stare postove i stvorila 'Zbunjenu'.

Nemam kuda sa svojim silnim frustracijama, happy momentima, tugicama i inspiracijom nego ovdje. A i dobila sam nekoliko dobrih ideja.

Plus, najbolja prijateljica Sara je ovdje već domaća :)

Napravila mi je divnu 'reklamu' za moj fotografski blog u jednom od postova, žao mi je što ga nisam uspjela održati, no za ovaj ću se potruditi, vjerujem da će biti lakše.

Do čitanja, šaljem virtualne zagrljaje, jer su virtualni zagrljaji slatki.